Ne vidim smisao posla - rasprava

Sto nije uredu samnom? Nakon pet godina skolovanja nadem posao u struci isti tren. Placa solidno dobra, 20 dana godisnjeg, vlastiti ured, pauza 45 min, klimatizirano, udaljenost do posla 20 min pjesice, lezi mi posao i dobro ga obavljam, dapace zanimljivo mi je i volim to raditi. Ali.. postoji ali. Svako drugi dan razmisljam o tome kako covjek nije stvoren za takav nacin zivota. Zivim za vikende, za godisnji. Ni ne okrenem se, vec prode mjesec dana, cijelo godisnje doba, a ja kao da sa strane stojim. Covjek radi da bi zaradio novce da bi zivio, ali ja ne zivim jer radim. Gledam kako mi roditelji stare, ljudi umiru svaki dan iz cista mira, i pitam se zasto tako kratko i krhko vrijeme na ovom svijetu ljudi trebaju potrositi tako da do 65. godine rade kao roboti? Koji je smisao ili svrha da vecinu mog dana ja trosim na posao? Da sam vise sa kolegama nego ukucanima? Da sam vise u zatvorenom prostoru, nego vanka na suncu i zraku? Da se nikad ne naspavam, jer se trebam dizat u 6 ujutro? U dvadesetima sam i vec jako dobro osjecam tu prolaznost, jer vidim na papiru tu brojku i svake godine ta brojka se povecava i ne mogu si pojmit da bi mi moji dani ovako trebali izgledati iducih 40 godina. Kao da mi je grijeh tako potratiti zivot. Shvacam da od necega treba zivjeti i da zvucim kao lijena osoba i grizem se sto ovako razmisljam. Stvarno jesam, jer znam koliko ljudi ne moze pronac posao, koliko ljudi radi za manju placu i puno gore uvjete. Samo me zanima da li ima jos ljudi koji se ovako osjecaju i kako to rijesiti sam sa sobom? Da li je itko uradio nesto po tom pitanju? Da imam i 3 puta vecu placu, veci ured, vise godisnjeg, ne bi se nista promijenilo. Opet je to vecina zivota provedena na radnom mjestu. Nekako mi je to pretuzno...